Zlatni dukati – Andrija cordas

F#m    C#      D                  A

Andrija Cordas, siroce iz drugog rata,

Hm            C#       F#m        C#

omalen covjek, vedrih ociju,

F#m                    C#

copori svinja, vatrica tinja,

      D         A

Savske bare i dubina,

Hm      C#           F#m

velikog neba slavonskog,

F#m     Hm            E

im’o dva psa, dva druga,

        A             D

to nije bilo gazda i sluga,

      Hm      C#         F#m

to je bilo prijateljstvo iskreno.
Pricaju ljudi mlad je bio,

lijepu je Slavu zavolio,

a nju je bolest, rano uzela,
k’o vuk samotnjak tugu je krio,

nije po birtija plak’o i pio,

samo on zna kako nasao je mir,
kad bi ga pitali sto zivi tako,

zasto ne stekne imanja,

a on bi rek’o,

pa nek se bogati ‘ko o tom sanja.
    PRIPJEV

    E        A               E

    Jer nije sretan k’o puno ima,

              D                 A

    sretan je onaj tko malo treba,

    E              D          A

    ne da se sreca zlatom kupiti,

    E          A                E

    sva blaga svijeta nista ne vrijede,

              D                  A

    jadan je onaj kog’ vrag zavede,

               Hm        C#                  D

    pa cijeli zivot samo dukate na hrpu sprema,

     D         C#

    djaba mu svega,

             F#m     C#    F#m

    kad u dusi mira nema.
Sanjivom plavom seoskom zorom,

svirala frula sirokim sorom,

njegova pjesma je sokak budila,
i sve su gazde bas njega htjele,

kod njeg’ su svinje bolje jele,

tko zna zasto, mozda i njima dobrote fali,
a znao je reci, marva je marva,

u trnju jede, u blatu spava,

ali se nikada ne uprlja k’o covjek.
Bio je Andra na svoju ruku,

po selu pricali mimo svijeta,

ljudi k’o ljudi, ljudima uvijek nesto smeta,
a samo je zivio kako je htio,

i s ono malo sretan bio,

na racun tuge, na racun srece sale zbij’o,
zivot je cesta pa biraj gdje ces,

al’ zalud grabis i zalud stjeces,

kad tamo gore nista od toga ponijet’ neces.
PRIPJEV
Bjezale godine, uvijek je tako,

pa i on stario polako,

i sve se rjedje cula frula u jutro rano,
i prodje dobro, prodje i lose,

stari sokaci nestadose,

i dodje, neko vrijeme njemu strano,
nestalo marve, nestalo gazda,

nestalo suma i salasa,

nestalo s njima i posljednjeg Cordasa.
Umro je Andra onako tiho,

kako i umru takvi ljudi,

bez puno suza i tuznih stihova,
svecenik rece tek dvije, tri rijeci,

pokoj mu dusi, a bio je veci,

nego bi covjek rekao na izgled,
samo je Sava na tren stala,

samo je vrbak spustio grane,

ljudi se kunu da su psi plakali.
PRIPJEV