Ibrica jusic – Stari sebastijan

A                        E

Svakog je dana pijan taj stari Sebastijan,

D                             E           A

na mansardi on vlaznoj zivi i samo krevet ima.

A                      D

I jedan stari sanduk i jednu sliku prasnu

E                        D    E     A

i stap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.
Uvijek je pomno odjeven, uvijek svjeze brijan,

u dzepu ima rubac, pod vratom plavu masnu.

Svakoga dana do|e on tako oko devet

u zabitu kavanu i sjedi u svome uglu
     (A)       E

     za jednim malim stolom do zadimljenog bara

     D             A      E           A

     sapcuci tiho: Klara, Klara, moja Klara…
Slusa kako zice trepere i kako place, place

iz violine nesto i kako pjeva Tanja.

I trazi uvijek iste tri pjesme sjetne stare

i nemarno po stolu zguzvane baca pare.
I zatim stegne casu u ruci malo jace

konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja.

Dugacak racun pise i pomalao ga vara,

a Sebastijan zuri i oci mu se zare.
     Za jednim…
Svakog se jutra vraca polako Sebastijan.

Udje u kucu tiho jer zna on da se ljube

u hodniku i nikad ne pali tamo lampu.

Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu stampu.
I uspinje se vrlo polako uza stube

i do|e tiho gore pred svoja vrata stara.

Lagano on ih laktom gurne pospan pijan

sapcuci tiho: Klara, Klara… moja Klara.