A E
Svakog je dana pijan taj stari Sebastijan,
D E A
na mansardi on vlaznoj zivi i samo krevet ima.
A D
I jedan stari sanduk i jednu sliku prasnu
E D E A
i stap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.

Uvijek je pomno odjeven, uvijek svjeze brijan,
u dzepu ima rubac, pod vratom plavu masnu.
Svakoga dana do|e on tako oko devet
u zabitu kavanu i sjedi u svome uglu

(A) E
za jednim malim stolom do zadimljenog bara
D A E A
sapcuci tiho: Klara, Klara, moja Klara…

Slusa kako zice trepere i kako place, place
iz violine nesto i kako pjeva Tanja.
I trazi uvijek iste tri pjesme sjetne stare
i nemarno po stolu zguzvane baca pare.

I zatim stegne casu u ruci malo jace
konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja.
Dugacak racun pise i pomalao ga vara,
a Sebastijan zuri i oci mu se zare.

Za jednim…

Svakog se jutra vraca polako Sebastijan.
Udje u kucu tiho jer zna on da se ljube
u hodniku i nikad ne pali tamo lampu.
Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu stampu.

I uspinje se vrlo polako uza stube
i do|e tiho gore pred svoja vrata stara.
Lagano on ih laktom gurne pospan pijan
sapcuci tiho: Klara, Klara… moja Klara.