uvod: D#m H C# D#m 2

D#m H
Kad lutali smo svijetom
C# D#m
kao rasprseno sjeme,
H
govorili smo sebi –
C#7 F#
to je za neko vrijeme.

H C#7
I ne znajuc da smo
F# H
na izgubljenom brodu
D#m H
mi vikali smo: “Kopno”
C# D#m
dok gledali smo vodu.

D#m H C# D#m

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kisne noci,
govorili smo za se
da ljubav tek ce doci.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli –
odredit cemo drugo.

Kad radjala se sreca
i cekala je slava,
pomisljali smo opet –
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vracaju se skoro.

Gdje najvise smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo – to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo zivot,
govorili smo: “Neka”
i vjerovali cvrsto
da pravi tek nas ceka.

Putovali smo dalje
kad davno vec smo stigli.
Tek poceli smo nesto,
a dugo vec smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazece vode,
nerazjasnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U zapocetoj prici
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kuci
priblizili do praga.

U privremenom redu
nekoristenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali jos smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govorec do vidjenja.